beats by dre cheap

Home sweet home

Svaki iznenadni odlazak u Sarajevo probudi u meni cudne emocije, tako je bio i ovaj.

Bila sam ubjedjena da necu otici u svoj rodni grad, negdje do sredine aprila, kad i imam pravo na godisnji odmor. Ipak se sve preko noci promijenilo. Stisnuh zube u cetvrtak, kontam se, odoh do sefice da je pitam da me pusti u petak s posla, pa da mi odbije od odmora. Upalilo je!

Na samom ulazu u Sarajevo, pozlilo mi je od uzbudjenja, kad sam izasla iz kombija na Ciglanama, mislila sam da ce me infarkt udariti. S donjih na gornje Ciglane vukla sam kofer za sobom sto sam brze i jace mogla, nije bilo vremena za trazenje bilo kakvog taxi-a.

Oh, kad otvorih vrata od svog stana, milion nekih emocija, pitanja i podpitanja samoj sebi. Boze, jesam li bas tako davno ovdje zivjela ?! Zasto sam morala otici ? Zar ovdje nisam mogla uspjeti, kao sto sam uspjela negdje tamo?! Zasto nikog svog vise nemam u ovom gradu osim tetke?

Bacih se na krevet i naumih da malo zaspem ali cim sam legla na svoj krevet, kao da me spucao napon od 220 Volti, neki me nemir obuzeo. Kontam se, ostajem manje od 48 sati ovdje, nema sanse da prokockam vrijeme.

Napustila sam svoj rodni grad prije samo par mjeseci a u njemu sam zivjela dvadeset i nesto godina, isto vrijedi i za stan u kojem sam rodila se, odrasla.

I tako bezbroj puta u tih nepunih 48 sati, oci mi se napunise suzama, sto sam svo to vrijeme vjesto i skrivala. Jer ja sam ona koja ''nikad'' ne place.

Zbogom dome, do iduceg puta, u tebi sam provela i rat i mir.

Princeza nekog drugog svijeta
http://svea.blogger.ba
04/12/2007 18:08